|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam samo jedna od mnogih. No, ja sam samo jedna. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve neću odbiti učiniti nešto što mogu.
O meni ne želite znati ništa.
Zovite me Ines.
Ovo je moj svijet.
Danas se smijem, sutra plačem.
Da, to sam ja.
Slušaj moju tajnu. Vrlo je jednostavna: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nevidljivo je očima.
Samo djeca znaju što traže.
Da, ja sam dijete.
Ona gube sve vrijeme na jednu krpenu lutku i ona im je najvažnija na svijetu, pa ako im nju oduzmu,rasplaču se...
Da, to sam ja.
Ne sramim se svog života.
Bog mi ga je podario.
Na meni je sve.
Hoću li sutra plakati ili se smijati; sama odlučujem.
Sve držim u svojim rukama.
Hodam Zemljom.
Ne sramim se.
Smijem se.
Imam srce.
Nadam se svaki dan.
I vjerujem; da.
Ponekad se bojim.
Meni tako malo treba.
Ali to malo mi uvijek i fali.
Prihvaćam sve.
I idem dalje.
Nisam gubitnik.
Ovo je moj život i ne sramim ga se.
NE, NIKADA.
Moji najdraži:
/Ja sam na putu za nekuda/
/Dream Maker/
/Tanja/
//Opskur/
</Avenija osmjeha/
/Glamur/
/Lana/
NE DAJ SE INES
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedećeg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i šum predvečernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi
Ne daj se Ines
Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice
Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo
Ne daj se Ines
:)
Jel me netko tražio? :) Hehe, drage moje, žao mi je što me nije bilo...ali blesavi fejs je učinio sve :(
Nadam se da smo opet sve na okupu.
U zadnje vrijeme živim u Zg-u, učim dan za danom..nemam života, hehe, ali subota nadomjesti svoje. Vjerni sam posjetitelj Cinestara..sve pogledala i odgledala, hehe. Hmmm...što se još dogodilo? PA baš ništa.
Ekipa na faksu je super, nekad nam se zalome ekstra srijede :)) A doma me čeka moja ekipa s kojima je opet subota fenomenalna:)
U zadnje vrijeeme sam malo opčinjena hrvatskim jezikom...i valjda se svaki dan pitam zašto Filozofski nema vanredno studiranjeeeeee...šmrcc
Možda me prođe, a moždaaaa...hm..ko kaže da neću to upisat' nakon što ovo završim? Vidjet' ćemo sve.
Hm..malo se mijenjam u zadnje vrijeme...više nisam opsjednuta nekim stvarima kao prije..malo su se kockice poslagale u glavi...ne znam što mi je ...samo znam da želim i dalje mijenjati neke stvari kod sebe i želim da jednom sve u potpunosti sjedne na svoje mjesto...Da, zaista to želim!
Ajmeeeeee! Sad vidim da me ovdje nije bilo mjesec i pol..jel to moguće? hehe, ups, vrijeme brzo leti!
Očito je da sam napustila svoje blogerske obaveze, a primjećujem da se i moje blogerice drže toga :( Nije valjda fejs sve upropastio? :( Ajde, ajde, držimo se još, hehe!
Što ima novog? Hm..postala sam "građanka" Zagreba zahvaljujući fakultetu, upoznala sam mnoge ljude- svoje buduće prijatelje, proslavili smo uspješno našu brucošijadu, popilo se, naplesalo, a usput i zabavilo. Uči se na veliko, i to odmah početkom drugog tjedna je krenulo sve. Sad već brojim mjesec dana uspješnog početka fakulteta :) Malo je naporno, ali sve se da, i nadam se da će me sreća pratiti. Svaki vikend obavezno dolazim doma, malo se najest domaće hrane( udebljat- no o tome nećemo :P), otić van sa starim društvom i uživat sa svojima doma. No, taj vikend prođe taj tren i tako...tjedan za tjednom ide.
Hmm-..što još? A da, ljubav...Ma ništa. Ne da mi se, jel mi vjerujete? Sama sam, uživam, i super mi je! Zaljubljena sam svako malo ( valjda u svakog onog dečka kojeg upoznam svaki drugi dan..) A šta mogu, i to je nešto, hehe!
Volim poglede upućene meni, a volim i one kojima škicam druge dečke hihi
Srijedom malo izlazimo van u zagrebu, uživamo...uglavnom, upoznajemo čari metropole.
A ne znam...na ljubav ne volim misliti. Nadam se da će se dogoditi ono što mora,..sudbina će pokazati svoje. Samo znam da se ne želim zamarati, netko će već naletiti. Zar ne?
I da, jedna novost. Očekujem Tonijev koncert u svom gradu i neizmjerno, neizmjerno sam sretna otkad sam saznala :))) Bolje da ne znate kako sam proplakala onu cijelu reprizu koncerta u Areni na tv-u. Da..bolje da ne znate :(( I već kad sam se pomirila da opet takvog nečeg ne bude bilo bar jedno 4-5 godine.-.Toni me je iznenadio!! Dolazi u moj grad! Nadam se prvom redu hehehe
//Ovo je malo ličilo na neki oblik vijesti i događaaja u ova 2 mj,ali eto..nadam se zajedno s vama nekom pametnijem filozofskom postu. --uskoro!//
OSmijeh od srca *
Ovih dana je malo naporno- raaaaadim, zarađujem hehe. Sve u svemu, zanimljivo je.
Uskoro se bliži moj odlazak u Zagreb. Ne znam što da više mislim o njemu, jedva čekam ili ne- ne znam. Bar će se događati promjene ako ništa drugo. A to silno želim. Promjeeeeeeeneeeeeeee. Prošlo je ljeto, a kao da ga nije ni bilo. Zaboravljive sam prirode, pa valjda zato.
Želim da se nešto događa, silno želim te promjene. Malo akcije,da!
Umorna sam ovih dana, ali nekako i sretna. Ne razmišljam više o faksu. Kad krene, onda ću.
Zaljubljena sam. Ali..ne želim na to misliti. Neka ide sve svojim tokom, neka bude onako kako mora. Ne želim raditi stare greške. Vidjet' ćemo, vrijeme će donijeti svoje.
Još sam uvijek ona ista. I ne želim da se to mijenja. Samo želim biti ja- ona stara, luda.
Malo čudan post, kasno je, pa ne mislim isto.
Život je igra, lumpujmo i baš nas briga!
Odmaram. Dušom i tijelom. ^ ^ I slušam svog najdražeg Tonija, jeeej.
Vratila sam s mora. Tamo sam razmišljala o svemu i svačemu, o ljudima, a ponajviše o sebi. I ne znam da li sam došla do ikakvog zaključka, jesam li što novo naučila il čega se možda odrekla. Kažem Vam, ne znam. Želim mijenjati, stvarati, činiti dobro. Želim promjenu, oh,da!
Ajmo, malo boje u ovaj svijet sivi,ajmo, malo duge nek šaraju moje nebo!
Razmišljala sam o nečemu..o NAVIKAMA. Da, o onim običnim, naizgled bezazlenim navikama. Eh, samo da znate kako one čine život, kako one umiju mnogo toga.
Navika, opsjednutost, ovisnost- mrzim, mrzim, mrzim! A podajem im se tako lako..tako lako hrlim njima, tako lako vjerujem njihovim osmjesima..o, bože.
*Zašto navike? Razmišljala sam o ljubavi, o vezi, o zajednici dvoje ljudi- eto, zato navike. Jer..vjerujte, često su te „jadne“ navike dio ljubavi. Sve činimo iz navike. Vjerujem da danas ljudi umiju i voljeti iz navike. Oh,da, uvjerila se ja u to! Što nam znače te navike, zašto im se podajemo, trebaju li nam one?
Ma…trebaju ,da, trebaju. Ali..baš iz inata ne želim biti iz navike s nekim i dalje samo zato što smo „već“ 5 godina zajedno, samo zato što se svaku večer nalazimo i što znam da nisam sama. Ma, ne želim! Jer čudno je ljudima raskinuti nešto što je svakodnevno, što traje iz dana u dan i tako već 5, 10 ,ili koliko već godina. Bojimo se.. Da, djevojke ,samo je to u pitanju.
Kako bi se reklo danas moderno- „Nemamo muda za to!“ E da, baš to!
Sama sam se našla u tome. I ne znam , još dan danas, da li da se smijem ili plačem zbog toga.
O,bilo je teško,itekako. Što će biti sutra, kako ću bez njega, ništa neće biti isto, bla bla..-samo su neke od misli i pitanja. A što nas je vezalo? Ništa duhovno ni fizičko, već samo j*bena navika da smo zajedno, bila je to čista zaluđenost- ništa drugo! *
Eto, zato mrzim te riječi, ne podnosim ih, grozim se nad njima.
Bojala sam se učiniti taj korak više, reći: gotovo je i okrenuti novu stranicu. Da, BOJALA sam se, O bože, kako smiješna riječ. A zašto? Žena sam, trebam biti hrabra. I tko sam ja da plačem za njim, da govorim sa 19 godina da je kraj mog života i slične ubilačke priče i kerefeke? Ma nikad više! Ne dopuštam si to, ne, nikako. I zato samo razmišljam, razmišljam i razmišljam. Prije nego sa ikim nešto počnem,. razmislim 850 puta. Glupa sam, znam, al to je iskustvo.
A opet, kad se čovjek sjeti svih tih veza i vezica- nisu li onda one sve počivale na navikama i zaluđenosti? Što je ljubav onda?
Kako se zapravo voli, zna li itko?
Ali,molim Vas, razmislite…..zna li itko kako se onda VOLI?
Zašto se ljudi s vremenom počinju osjećati čudno? Možda se čak osjećaju i "stranski" u svojoj koži.
Ne znam zaista. Samo znam da se meni to upravo sada događa. Ne želim biti loša osoba, no kao da iz dana u dan postajem. Sve gora i gora. Zašto, zbog čega/koga? Ne,ne znam. Ja sam jedno veliko NE ZNAM.
*život mi zadaje mnoge udarce. Primam ih. Da, primam, a ne odbijam. I što činim? Smijem im se u lice blesavim smiješkom. Zašto? A zašto ne, pitam vas.
Upisala sam faks. Prošla kalvariju kakvu ne pamtim. Plakala sam ko luda, bila sam sva natečena i samo govorila: Neću ništa upisati, o bože,što mi se događa. Zar sam to ja, ona ista kojoj se svi dive na ocjenama, uspjehu u školovanju? Kao da vam se svijet ruši. Baš je tako. Točno taj isti osjećaj. I ne mogu reći da sam nesretna, jer NISAM. Baš sam upisala ono što sam duže željela i ono u čemu se vidim. I koliko sam učila, mučila se i ne znam šta sve ne. A onda vam se to dogodi; dođe taj dan, upisani ste na faks i gotovo. nisam osjećala ni sreću ni olakšanje ni bilo što drugo. Znala sam da će se to dogoditi. Drugi su divljali od sreće, manijakalno naglašavali: Upisao/la sam se na faks i sl. A ja ..ne. Meni je to "normalno". Baš čudno. Ne kužim se. *
Ova godina...ČUDNA. Eto, baš joj ta riječ odgovara. Onako,nekako, ako smijem reć, idiotska godina. Ništa nije išlo po planu. Ljubav,učenje, a prije svega i sama ja. A opet..zavisi kako gledate..Možda su mi se te stvari baš i trebale dogoditi..Zapravo, vjerujem da su se trebale dogoditi. Poslije njih sada znam što mi je činiti.
Nakon svega, samo želim postati pametnija i zrelija osoba. Odnosno, želim promijeniti mnogo toga na sebi. Ne želim biti ovakva. Ne poznajem se više. Ne znam što mi se događa, a to je najgore. Otkuda krenuti ,kako ići i što činiti..ne znam.
Eh, evo i mene nakon podužeg vremena. Učilo se, mučilo..ostalo je povijest:) upisala sam PBF i baš sam si sretna sad- muke su završile hehe 
Ljeto je nekako dosadno..jedva čekam da odem na moreeeeee. A i opet nekako...jedva čekam da odem u Zg i vratim se staroj ekipi. Ne znam šta bi vam više rekla...blog nije kao što je nekad bio i sve sam manje tu...a sve više na fejsu(ovisnoooooost
)
Budite mi i dalje lijepe i vesele.
osmijeh.
Eh, lakše se diše (: Završilo je sve vezano uz školu. Prošle su i one 2 maturalne i kobna subota, i to sve dan za danom. Noge nisam gledala tih dana. Nisam ih smjela ni taknuti, hehe :)
Pripremam se za faks, malo pomalo. Baš sam nekako "nabrijana" hehe i super se osjećam. Da,daaa.
Zaljubljiva sam i previše ovih dana. ZAljubim se triput dnevno, hehe. Ali, onog pravog za mene nema. I neka, JOŠ mi ne treba.
Nedostaju mi prijatelji,smijanje i zajedničko zabavljanje. Fali mi mladost, heh (;
Veselim se ovo ljetu. Nadam se da će biti ono pravo. Sreća. To želim i to sanjam.
Danas sam se jedvaaaaaa probudila. Uhvatilo me nekakvo ludilo(Hvala Bogu,hehe!)
Ocjene već sve znam, sad samo sve 4 u zrak i sve super:) KONAČNO! Eh,koliko sam to čekala,ajme:)
A znam,znam,sad će svi: Joj vidjet ćeš,falit će ti škola,htjet ćeš se vratit..itd..! MA,sve to ja znam,i to jako,
jako dobro. Ali...Ne znate kako je to konačno staviti osmijeh na lice i znat da više nema onih nekih ljudi koji su te
živcirali iz dana u dan, liječili svoje komplekse na tebi, jednom zaključili ovako,a tebi na neki skroz drugi način. I baš zbog toga se neizmjerno,ali neizmjerno veselim! Mrzim nepravdu, i hvala Bogu, NEĆU biti pravnica. Jeej!
A i danas je baš lijepo vrijeme,pa me valjda uhvatilo to sve ludilo. Primjetila sam da sam smršavila-kak,šta, NE ZNAM?! A opet ću se udebljat,a da neću ni skužit :/ To vam je moja sudbina,hehe.
hmmmmmmmmm......zaljubila sam se :)) U nekog tko 100 puta prođe pored mene,kojeg znam već nekoliko godina.
Ali dobro,dobro, neću žurit( kao i inače,pa mi se 82948 puta obije o glavu)---vidjet ćemo šta će biti :)
Čitali smo neku pjesmu na hrvatskom. Od Slamniga ili Mihalića(netko treći valjda nije :P), nisam skroz sigurna i otada se zovem klaunom. Da, ja sam klaun.
jer....
*Samo klauni znadu kako se možeš izvući:plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice. *
Baš se nekako čudno osjećaaaaam. U subotu sam naravno slavila rođendan i supeeer se provela. Sad mi se nekako čini da mi je to bila najbolja subota u ovih pola godine. Eh, ne znam kad je zadnji put bilo ovako dobro.
Kao prvo,dobro smo se napili(naravno!) i dobro,dobro isplesali :)
Čak sam dobila i lijep poklon,hehe-samo za pravu mačku,jeah,hehe,sviđa mi se,stvarno! Baš mi je super s mojim društvom,shvatila sam nakon jednog dugog razmišljanja. Ali ok,to je sada manje bitno. Pa je eto tako prošao i rođendan.
A sad...jedva čekam 15.5. i konačni THE END, da zalupim vrata one glupe učionice i doviđenja,nema me više! Ali onda naravno,slijedi mukotrpno učenje,a na neki način i veselim mu se jer se zaista,zaista želim upisati na faks. Ah,što još jedva čekam?
ZAgreb. Po prvi put mu se veselim,da konačno odem odavde i započnem nešto novo- nestrpljivaaaa sam!:)
Samo se nadam da će me sreća pratiti,potrebno mi je,zaista.
Još se traži Mr.Savršeni...da, traži se...premda, uopće ne želim razmišljati o tome,ali razmišljam,stalno :/
A znate...kad se najmanje nadate, doći će, zar ne?:)
Znam, duuuuuugo me nije bilo.
Ne znam zašto. Jednostavno, nema više tih mojih blogera.
Sve se raspalo.
Učim iz dana u dan i jedva čekam da prođu ta 2 tjedna.
U petak imam rođendan, a sljedeće godine 20. Vaaaau
Narasla sam hehe. ( Ne, nisam, još uvijek sam na svojih 159cm. )
Volim promjene u životu. MA volim sve, ali najviše spavat, ipak..
Nadam se da ste još uvijek tu negdje....i da ćete ponovno doći.
Ovo je tek uvod.
Više sreće, drugi put.
OSmijeh*
Danas ću ga izgubiti zauvijek.
Prilika više nemam. Sve je izgubljeno. OStajemo svatko na svojoj strani.
I ne znam što je meni, zašto sam takva..previše je pitanja.
Znate kad se kaže da su ljubav,obitelj i zdravlje najvredniji u životu..eh, da.
Trenutno, nemam niti jedno od toga.
Živim, tu negdje, sama u svom svijetu.
I nemam prilika za dokazivanje, za objasniti nešto sebi i njemu, ne, nemam.
On to ne želi.
Nadam se da će me to sve proći kao i ovih bezbroj pitanja u mojoj glavi.
Što bi bilo kad bi bilo?
I još uvijek, da, još uvijek, u dubini sebe znam da nije onako kako je rekao.
Znam, osjećam to.
I novog početka nema- šanse više ne postoje.
A ispod ovog neba...samo on.
You're always on my mind..
Ne želim biti pesimistična.
U meni oduvijek postoji nada- postoji i sad.
Sve loše se svalilo na mene. I nije mi lako.
Ono što proživljavam,ne želim nikome.
Više sebe ne prepoznajem,mijenjam se i previše.
I sviđa mi se ta moja promjena; konačno se
sama sebi počinjem sviđati.
Imam osmijeh na licu,premda mi život nije lijep.
Uvijek se pitam:Zašto se sve ovo mora događati meni?
Ne znam. Samo se nadam da će proći
i da ću ponovo biti tu; na ovoj zemlji i hodati njom.
Želim..što želim? Želim njega pored sebe, želim izmijeniti neke stvari,
želim tu posljednju šansu. Samo hoću da sve bude dobro,a ja vjerujem u to
i znam da mogu i želim i trudim se. I ide mi. Samo mi treba njegova snaga.
Ovo je moja bitka i samo moja.
Mrzim što me svi sažalijevaju.
Nalazi su stigli i ne preostaje mi ništa drugo nego nada.
Nada, da će i sutra zasjati sunce i da će jednoga dana biti sve u redu.
Teško mi je,svaki dan se toga sjetim,ali i dalje ne skidam osmijeh s lica.
Kažu:ne smiješ se sada živcirati,stres će sve pogoršati.
Ali mislim da se sada živciram više nego ikad, sve me sputava i ne da mi mira.
Svi su tužni oko mene,a ja kao da ne proživljavam to. Zaplačem, a onda se pravim
da se to ne događa meni. Nadam se da ćemo uspjeti moja obitelj i ja i oni koji će me liječiti.
Samo se nadam da ću se probuditi i ponovo biti tu.
Ne želim otići.:(
.........
Do prije koji dan je sve bilo normalno. uobičajene pretrage,a onda...
Saznanje. Ne znam što se dogodilo. Kada sam uzela nalaze u ruke, zanijemila sam. Ništa nisam rekla. Osjećala sam prazninu,neki čudan osjećaj. ne može se opisati. Mislila sam, nestalo je sve. Nije..To je ono..kad se najmanje nadaš, dogodi se nešto. Mama je zaplakala. Doktor je bio dosta služben. Već me izluđuju,svako jutro iste pretrage. Bolnica me privlači,konačno razumijem te doktore. Fascinantni su.
Primjećujem da moje rečenice samo izlaze iz mene,bez reda i neke logike. Previše je tu svega da bi se tako lako moglo izreći.
Kada sam jučer to vidjela,nisam mogla doći sebi. Poželjela sam nestati, umrijeti istog trena,a sve ono nužno izbjeći. Otišla sam u školu i dalje bila nasmijana,najnormalnija. Ne znam, ne razumijem samu sebe. Na meni se ništa nije moglo uočiti niti primjetiti. Ne možete ni sad; sve se to događa u meni.
Moja obitelj više ne funkcionira normalno. Svi svakoga okrivljuju, a ja to ne želim. Jedini krivac sam ja;priznajem. Mama svaki put zaplače kad me pogleda. Ne razumijete koliko je teško. Znate da živite još uvijek;a ne znate da li vaše "sutra" postoji. Preosjećajna sam osoba, sve ovo je preveliki udarac. Ne znam da li žalim za ičim. Jučer ste vidjeli moj post kada je sve bilo u redu, a danas? Žalim jedino što ove dane prije tog saznanja nisam provela najbolje,nekako sretno i ispunjeno. Žao mi je što sam pokušavala uspostaviti kontakt s jednom osobom,izvuć iz njega najnormalniju rečenicu. Žao mi je što ta ista osoba mi više neće poslati poruku i pitati kako sam,niti kada me vidi,okrenuti glavu za mnom ili me bar pogledati. Za njega ja ne postojim. A na njega sam trošila vrijeme, ove zadnje dane,tjedne. Zbog toga žalim.
No,ovo nije priča niti vrijeme za to. To je prošlo i nema ga više.
Ostajemo moja bitka i ja. Hrabra sam, znate li to?
I dalje idem u školu, i sve je isto. No,unutar mene više ničega nema, sve se izmijenilo,pomiješalo..moj organizam više nije organizam. Pijem sve i svašta. Žao mi je što ne mogu više jesti hranu koju volim,moram biti puno opreznija. I sada znam da će mi nedostajati stari život.
Život. Nadam se da neće nestati i da će moj doktor zajedno sa mnom uspjeti.
Neka čudna sreća me ispunjava,a ne znam ni sama zašto. Osjećam se,sama po sebi,čudno.
Veselim se ovim lijepim danima i veselim se budućnosti. Svaki dan maštam o njoj. I kad mislim na nju,osmijeh mi jena licu.
Kažu da ne valja razmišljati niti o prošlosti niti budućnosti,već treba živjeti ovaj sadašnji trenutak. No,ne mogu. Misli mi previše lutaju. Osjećam da sadašnjost ne postoji,samo prošlost i budućnost koje su sveprisutne. Nisam tužna i to me veseli.
Razočarana sam. Kako ustati nakon svega kada te netko,koji je nekada bio uz tebe,slomi riječima i djelima? Kako vratiti povjerenje u njega,a i u same ljude? Ne,nikako. Vjerujem da se to ne može. Govorili su mi : nemoj nikada biti naivna. a ja to upravo i jesam, iz dana u dan, iz godine u godinu s raznim ljudima. I sve na istu foru. I nikako da stanem i shvatim da ljudi više nema,da odnosi ne postoje,povjerenja nema. Razočarana, po ko zna koji put. Ne treba vjerovati -sad znam da otud moram krenuti.
Nikome se ne davati- tvoj duh je samo tvoj i ničiji više.
ne znam kako takvi ljudi mogu živjeti mirno,nakon tolikih laži i laži, raznih gadosti i nečovječnih postupaka. Nazivaju li se još čovjekom? Jer to je ono- "pričam ti priču i sve je super,kad dođe kraj,toga više nema,sve je to bila laž,a ja sam čovjek s dva lica. ja glumim" ?? čemu to? Zar to nekome treba? No,stanite i budite ljudi!
Neke takvo ponašanje veseli. No,dragi,nazivaš li se još čovjekom?
Na ovo se možda ne treba osvrtati,ionako ja idem dalje i neizmjerno sam sretna zbog toga. Sad znam što je sve bilo ono vrijeme; moj duh je lutao, nikada nisam bila prisutna. I ne žalim za njim niti jednu sekundu svakog ovog dana,samo žalim za tim postupcima i riječima koje me spuštaju na dno. Samo sam povrijeđena,pa se volim vraćati na prošlost. Izluđuju me takvi stvari,takvi postupci tih "ljudi". Ne, on za mene nije čovjek. Odavno je to prestao biti.
Ako želi,samo neka nastavi,ali na ovoj Zemlji nema što tražiti. Nikada mi nije trebao niti će mi trebati. Ono sve ostalo nije morao činiti. A još uvijek laže, znam da je tako. Osjećam to.
Uvijek tu.
Ne znam što se događa.
Razočarana sam. Ne, ne mogu vam to opisati.
Ne postoje riječi. Čovjek? što je to?
Da, što je to?!
Uistinu,čovjek je kadar učiniiti sve i svašta.
Ne,ne vjerujem, zar to su ljudi?
Ne znam,mislim da nikome ne vjerujem više.
Nemam snage za to.
Ovo je previše. Čemu to, zbog koga i čega?
Zašto, samo jedno veliko: ZAŠTO?
Skupljam snagu. i znam, vratit ću se.
Da, hoću.
A oni nek se veseli, pa ljudi su, zar ne?
Glupo je kad čovjek
ne želi priznati osjećaje.
A ima ih, sigurno ih ima.
Jer nemoguće je
praviti se sve ono vrijeme.
Naprosto,nemoguće je.
Čega se čovjek boji?
Zašto ne pružiš srce na dlanu,
zašto bježati od toga svega?
Zbog koga i čega?
Ne znam.
Čovjek je čudan
i čini mi se
da ga ne želim više ni upoznati.
Živim u nekoj čaroliji.
Ni sama ju ne poznajem,ali je osjećam.
Tu je, poznajem njeno prisustvo.
Osjećam njen zagrljaj.
Naprosto, obožavam je.
Živim neki drugačiji život.
I toliko mi se sviđa da ponekad
odlučim poletjeti, visoko, tamo gdje granice nema.
A onda; onda me tek ljudska glupost
vrati na tlo, tu,među ljude gdje i pripadam.
I dalje koračam uz njih, ovim stazama
gdje smo svi isti,a opet tako različiti.
Čarolija je tu, ne predajem se, osjećam njen dah,
njen povjetarac koji me nosi.
Volim; što i koga nije bitno.
Osjećam svoj osmijeh na licu.
Imam ga, i uvijek me prati.
Eh, kako ga obožavam.
Život je čarolija šarenog cvijeća,
malenog leptira i prostrane livade;
i mene, mene, toliko nebitne među tom
božanskom ljepotom.
Osjećam čaroliju;
naprosto, ja osjećam život.
Otvaram novo poglavlje u svom životu.
I to baš neko potpuno novo.
I moram priznat, veselim se tome,neizmjerno.
Konačno sunce sija i za mene.
Konačno sam, eto, i donijela odluku o fakultetu.
I mislim da je to,moja krajnja,potpuna odluka.
Jer, više se ne podajem nikome, i prema nikome
više ne krojim svoju sudbinu,svoj put.
Ovo je samo moj put, put koji sam ja po sebi izabrala.
I volim svoj život, više nego išta.
Malo pomalo bolujem.
Gripa me uhvatila.
Previše se loših stvari događa.
I sve nekud naopako ide.
Ali dobro,bar sam tu.
Još uvijek postojim.
Mislim,mislim,mislim,kad će više to prestat.
raj- gdje je?
Nisam udata,nisam sama,imam nekog.
A u subotu je valentinovo.
I neka je.
Ono bi trebalo biti cijele godine,a ne samo taj jedan dan kad se svi,naprosto vole.
A opet, koje iznenađenje ne škodi.
I onako ću dobiti ružu,šta će mi više?
I sigurno,dobro ću popiti tu subotu.
Malo me hvata depresija,možda je to takav dio godine.
Proći će me,samo to znam.
I opet ću bit ona prava.
Snažna i jaka.
